Trauma i novinarstvo

Vodič za novinare, urednike i menadžere

Traumatski događaji i njihove posledice često su centralni deo medijskog izveštavanja. Ovaj priručnik, koji je priredio Mark Brayne, bivši direktor Dart centra u Evropi, daje korisne savete novinarima, urednicima, direktorima i drugim medijskim profesionalcima. U njemu možete pronaći savete o načinima intervjuisanja, kako izbeći česte greške prilikom izveštavanja o traumama, kao i sugestije novinarima kako da na najbolji način brinu o sebi dok rade u kriznim situacijama.

Mark Brayne bio je direktor Dart centra u Evropi do 2008. godine. Media Centar iz Sarajeva objavio je prevod priručnika.

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje. Media Centar iz Sarajeva objavio je prevod priručnika.

Šta je zapravo trauma?

UVOD

Saobraćajne i avionske nesreće. Prirodne katastrofe. Glad i rat. Kriminal i ubistva. Poplave. Neredi. Zlostavljanje djece i mučenje. Silovanje i seksualno nasilje. Genocid.

I posljedice svih tih stvari. Gubitak. Žalost. Izuzetna duševna bol ljudi.

Trauma je suštinska odlika vijesti i ljudske sudbine. Način na koji se o njoj izvještava daje onima koji nisu prisustvovali traumatičnom događaju uvid u njegov značaj. Značaj za njih same. Za njihove porodice i najdraže. Za njihovu zajednicu i zemlju. Zapravo, za svijet u cjelini.
Izvještavanje o traumi je važno i novinari imaju ogromnu odgovornost da priču dobro ispričaju. Njihov rad može predstaviti, potvrditi i umiriti – ili pogoršati – žalost i bol uzrokovanu smrću i ranjavanjem.

Bez obzira na to da li se radi o velikim međunarodnim pričama ili događajima koji su nam bliži, izvještavanje o traumi može uticati i na same izvještače.

Kao policija, vatrogasna ili medicinska služba, kao vojno osoblje i spasioci, i novinari potpadaju među profesije koje prve reaguju na krize i katastrofe. Ali, oni posljednji među navedenim profesijama prepoznaju psihološke implikacije te odgovornosti.

Kao što sportski izvještači i novinari koji prate finansijske teme ne otvaraju bilježnicu bez profesionalnog poznavanja svoje oblasti, ni oni koji izvještavaju o nasilju i tragedijama to ne bi trebali raditi.

Ovaj priručnik je proizvod Dart centra nastao u konsultaciji sa novinarima iz cijelog svijeta i u njemu je sažeto stručno znanje najboljih međunarodnih stručnjaka za traumu. Nadamo se da će doprinijeti boljem izvještavanju o traumi i dobrobiti onih koji o njoj izvještavaju.

Novinari su među profesijama koje prve reaguju na krize i katastrofe.
Ali među posljednjima prepoznaju psihološke implikacije te odgovornosti.

ŠTA JE ZAPRAVO TRAUMA?

Kao rezultat evolucije, ljudska bića su programirana tako da ih nasilje i tragedije istovremeno i fasciniraju i pogađaju.

Mnogo prije nastanka vijesti i novinarstva, naša sposobnost da reagujemo na traumatično iskustvo je doprinijela određivanju načina našeg preživljavanja i napredovanja kao vrste na ovoj planeti.

Drugim riječima, iskustvo traume staro je koliko i ljudska vrsta i dobro je opisano u književnosti, od Biblije i antičkih Grka (zapravo, i sama riječ “trauma” je grčkog porijekla i znači probadanje ili ranjavanje), do Shakespearea i engleskih pjesnika iz Prvog svjetskog rata.

Nauka o traumi, međutim, daleko je mlađa. Počela se razvijati krajem 19. vijeka, preko dva svjetska rata, do formulisanja dijagnoze posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) 1980. godine.

Dakle, prije nego što pređemo na implikacije po novinarstvo i načine brige o sebi, korisno je razmotriti osnovne činjenice o onome što se može smatrati traumatičnim u odnosu na ono što je samo stresno.

Prema najširoj definiciji, psihološki traumatičan događaj ili kritična situacija se može opisati kao:
Bilo koji događaj s kojim je osoba povezana, a neočekivan je, izvan uobičajenog dometa iskustva te osobe, i uključuje neki oblik gubitka, povrede ili prijetnje povredom, bilo stvarne bilo pretpostavljene.

Prema užem značenju, Američko psihijatrijsko udruženje trenutno definiše PTSP kao duševnu bol koja može uslijediti nakon:

Direktnog ličnog iskustva ili prisustvovanja događaju koji uključuje stvarnu ili zaprijećenu smrt ili ozbiljnu povredu, ili drugu vrstu prijetnje fizičkom integritetu osobe; ili saznanja o neočekivanoj ili nasilnoj smrti, ozbiljnoj povredi ili prijetnji smrću ili povredom koju je doživio član porodice ili bliski saradnik.

Prema ovoj definiciji, osoba u takvoj situaciji doživljava intenzivan strah, bespomoćnost ili prestravljenost. Među simptomima na osnovu kojih se može dijagnosticirati PTSP, ukoliko traju više od mjesec dana, mogu biti sljedeći:
•Sjećanja koja se ponavljaju ili su nametljiva, kao što su iznenadna vraćanja u prošlost ili noćne more;
•Emocionalna umrtvljenost i izbjegavanje ljudi i mjesta koja podsjećaju na događaj;
•Uporna psihička uzbuđenost, koja može uključivati razdražljivost, slabu koncentraciju, poremećaje spavanja, fizičke simptome kao što su stomačni grčevi i znojenje, te pretjeranu reakciju na iznenadnu preplašenost.

Pojedini kritičari tvrde da je PTSP zapadna politička izmišljotina, od marginalnog značaja za ljude iz drugih kultura. Iako je tačno da se druge kulture bave traumom na drugačiji način, većina stručnjaka za traumu u većini zemalja sada priznaje da ljudska bića imaju slične prirodne emotivne reakcije na traumu.

Ipak, važno je posmatrati traumu u kontekstu. Kada izvještavate ili se bavite izuzetnom ljudskom duševnom boli, iznad svega zapamtite da se većina ljudi prirodno oporavi od traume, te takođe, ako se to ne desi, da je PTSP manje vjerovatna posljedica nego depresija i tjeskoba, raspad veze ili alkoholizam i zloupotreba lijekova.

Većina stručnjaka za traumu u većini zemalja sada priznaje da ljudska bića imaju slične prirodne emotivne reakcije na traumu.

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje. Media Centar iz Sarajeva objavio je prevod priručnika.
 

Put do priče

IZVJEŠTAVANJE O TRAUMI – NOVINARSTVO

Trauma i duboko ukorenjene fiziološke reakcije nagona za opstankom koje se pokreću prisustvovanjem povređivanju i smrti ili strahom od njih mogu značajno uticati na opažanja i rasuđivanje pojedinaca – bilo da su sami žrtve ili preživjeli, očevici ili izvještači.

Zadatak mozga je da filtrira, tumači i nalazi sopstveni smisao u masi informacija koje dobija od pet čula. To je tako čak i u najmirnijoj situaciji. Ali, kada sa suoči sa traumatskim stresom – u zavisnosti od mnoštva drugih faktora – sistem se može hitno prebaciti u stanje uzbune i borbe za opstanak. Ljudi se mogu iznenada osjećati i ponašati sasvim drugačije od uobičajenog.

To je razlog zašto su očevici traumatičnih događaja poznati kao nepouzdani. To je takođe razlog zašto čak i iskusni novinari u trenucima velikih emocija mogu ponekad pogriješiti.

Imajte ovo u vidu ako ste sami svjedok nasilja ili katastrofe ili ako ste odgovorni kao urednik za objavljivanje izvještaja u koje se neko citira - bilo očevici, bilo kolega koji je pod stresom.

Put do priče

Polovina novinara koji su pisali o meni imali su nevjerovatno saosjećanje i razumijevanje. To je bilo od obostrane koristi jer sam im tako i ja dala mnogo bolju priču. Imala sam i mnogo loših intervjua. Loše iskustvo je u svakom slučaju pokretalo ponovnu traumatizaciju – kroz gubitak povjerenja i kontrole. - Dr Mary Self, čija priča o oporavku od neizlječivog raka je objavljena kao vijest na naslovnim stranicama širom svijeta 1999. godine.

Dobro novinarsto – i iznad svega tačno i pravedno – bitno je u radu na svakoj priči. U slučaju izvještavanja o traumi i izuzetnoj ljudskoj boli, ovi principi su još važniji.

Njihovo poštivanje će vam dati bolju priču i pomoći vam da svojim radom nepotrebno ne pogoršate situaciju onih čiju priču pričate.

Savjeti koji slijede podrazumijevaju da smo nekada u strašnoj stisci s vremenom, konfuziji ili opasnosti. Oni podjednako važe za izvještavanje o zločinu ili tragediji u lokalnoj zajednici, kao i za izvještavanje o ratu i katastrofama svjetskih razmjera. Mogu ih primijeniti oni koji rade u dnevnom novinarstvu, kao i oni koji imaju više vremena da rade na priči, kao što su istraživački novinari ili autori dokumentarnih filmova.

Pristup sagovorniku i priprema situacije

• Kad god ste suočeni sa traumom ili njenim posljedicama – javno ili privatno – zastanite, pogledajte i poslušajte. Obuhvatite pogledom prizor. Smirite se. Dišite. Pripremite se da radite polako i budite strpljivi.
• Kada je očigledno da pojedinci trpe psihičku bol, prihvatite činjenicu da ponekad morate ponuditi pomoć i podršku prije nego što možete izvještavati. Na kraju krajeva, vi ste na prvom mjestu ljudsko biće, a na drugom novinar. U isto vrijeme, sjetite se da vam profesionalni zadatak nije da spašavate i da možete pomoći pisanjem priče.
• Budite spremni na najrazličitije reakcije. Žrtve i preživjeli, ožalošćeni nasiljem, svjedoci, te oni koji se “samo” suočavaju sa posljedicama, mogu reagovati na iznenađujući, čak i šokantan način. Neki mogu djelovati veoma hladnokrvno, racionalno i smireno. Mogu pokazati dostojanstvo i ponekad nevjerovatnu prisebnost.
• S druge strane, ljudi mogu biti izraženo emotivni. Mogu ih obuzeti bol i očaj. Mogu biti ljuti i ogorčeni. Mogu biti zbunjeni i rastreseni, nesposobni da primaju nove informacije. Mogu izgledati kao da su blokirani, nesposobni da govore. Njihova emotivna odbrana je narušena i mogu se osjećati veoma ranjivo, ogoljeno ili umrtvljenih osjećaja.
• Kako god da se posljedice traumatičnih događaja očituju kod pojedinaca, imajte u vidu sav emotivni uticaj onoga što se dogodilo. Pristupite ljudima s brižnošću, poštovanjem i ljubaznošću. Odvojite trenutak da se predstavite, da uspostavite kontakt pogledom i objasnite zašto želite da razgovarate sa njima. Radite sporo i nemojte žuriti – ma koliko okolnosti bile haotične. Nemojte jednostavno gurnuti mikrofon nekom u lice i očekivati intervju.
• Vaši sagovornici možda prolaze kroz najgore iskustvo u životu. Kasnije se možda neće moći sjetiti ni šta ste ih pitali, ni šta su govorili. Dakle, pustite ih da odluče da li će razgovarati sa vama. Ovo može izgledati očito, ali nemojte vršiti pritisak na njih nuđenjem nagrade ili insistiranjem da će intervju pomoći drugima.
• Ako radite sa timom, odvojite trenutak prije intervjua da predstavite tim i da objasnite ulogu svake osobe u procesu izvještavanja.
• Žrtve, preživjeli, porodice i prijatelji često se bore da uspostave kontrolu nakon što im je cijeli svijet izvrnut naglavce. Intervju sa takvim ljudima se veoma razlikuje od intervjua sa političarem ili stručnjakom – stoga uradite koliko možete da im date utisak da su oni ti koji kontrolišu razgovor.
• Ma koliko kratak rok da imate, ma koliko nestrpljivi vaši urednici bili, dozvolite ljudima koje intervjuišete da odrede tempo, da prave pauze, da završe intervju. Ako snimate, možete dogovoriti neverbalni signal, naprimjer dizanje ruke, kojim će vam dati do znanja da im je potrebna pauza.
• Nemojte namjerno provocirati suze, ali ako osoba bude plakala, nemojte se plašiti. Suze su prirodna reakcija na duševnu bol. Plakanje ponekad može ukazati na to da osoba osjeća sigurnost razgovarajući sa vama. Ona će često biti spremna da nastavi razgovor nakon što suze prođu. Za svaki slučaj, korisno je imati kod sebe malu količinu čistih maramica. Nemojte se plašiti da ih ponudite – oprezno i s poštovanjem.
• Sagovornici u ovakvim okolnostima rijetko imaju iskustva sa medijima. Pokušajte da im objasnite na koji način će njihova priča ili slike vjerovatno biti korišteni, odnosno da možda uopšte neće ni biti korišteni.
• Moguće je da su bombardovani zahtjevima i da im treba opravdana pomoć da na njih odgovore. Poštujte to da možda žele da imaju nekoga uz sebe ili da kontaktiraju sa medijima putem glasnogovornika.
• Ako kažete da vam je žao zbog onog što se sagovorniku desilo, to nije izraz krivice ili odgovornosti, već ljudskosti. Ali nemojte glumiti saosjećanje. Postupajte sa sagovornicima onako kako biste željeli da sa vama postupaju da je situacija obrnuta.
• Ako osjetite da su zabrinuti zbog onoga što su rekli i ako ima dovoljno vremena, možete im pročitati neke neke njihove citate koje ste zapisali ili pustiti one koje ste snimili i time provjeriti da li ste pravilno zabilježili njihovu priču.
• Ako tražite fotografije mrtvih ili ranjenih srodnika, dozvolite sagovornicima da predlože koje bi bilo najbolje koristiti. Obavezno zapišite imena kojima porodica oslovljava svoje povređene ili mrtve članove.
• Ukoliko situacija to dopušta - a to može biti i nemoguće, naprimjer za vrijeme praćenja događaja koji se vrlo brzo odvijaju, kao što su neke krize ili borbe -  potaknite sagovornike da vam postave pitanja dok ste još tu i za svaku slučaj im dajte svoje kontakte. Ponekad su ljudi koji ne žele odmah da razgovaraju spremni da to učine kasnije.
• Ukratko, nemojte nikada, kao novinar ili autor filma, bezrazložno pogoršati položaj onih čije priče prenosite. Kod izvještavanja o izuzetnoj duševnoj boli ljudi ne može biti nikakvog opravdanja za drsko i nepromišljeno novinarstvo.

Važna napomena: trenutak kada neko sazna za smrt voljene osobe može biti najtraumatičniji trenutak u njihovom životu. Prije nego što od neke osobe zatražite intervju, saznajte, ako je moguće, da li su je odgovorni već obavijestili o onome što se desilo. Ako možete, izbjegnite da upravo vi budete prvi koji će takvu vijest prenijeti srodnicima ili bliskim prijateljima žrtve.

Intervju

Dobro i saosjećajno intervjuisanje, naravno, predstavlja osnovu dobrog novinarstva. Ali kada radite sa žrtvama traume i preživjelima, ove vještine su naročito važne.

Ima nešto što je važnije od postavljanja dobrih pitanja. To je stvaranje, ma kako kratko bilo, dobrog i prisnog odnosa – koji omogućava i vama i osobi koju intervjuišete da date sve od sebe.

• Prije nego što pristupite bilo kome i započnete intervju, jasno objasnite šta vam je cilj. Kako se iskustvo te osobe eventualno uklapa u širu sliku koju istražujete? Koji podaci su vam potrebni? Važno je prije toga obaviti pripremu i istraživanje – ali zapamtite da će stručno znanje poteći od osobe koju intervjuišete.
• Možete osjećati nervozu, uplašenost, čak i ljutnju prema priči o kojoj izvještavate. Važno je priznati i biti svjestan vlastitih osjećanja. Ali, nastojte da vam emocije daju informacije umjesto da zamagle vaše razumijevanje.
• Provjerite da li je u redu postaviti teško pitanje. Zatim slušajte! Najgora greška koju izvještač može napraviti je da previše priča.
• Koristite vještine aktivnog slušanja – odgovarajući kontakt pogledom, neverbalne signale zainteresovanosti i učestvovanja, odražavanje, kao u ogledalu, pokreta osobe koju intervjuišete. Sjetite se da se najveći dio komunikacije odvija kroz govor tijela i ton glasa, a ne riječima.
• Dajte razgovoru strukturu – to će i vama i sagovorniku dati okvir i relativnu sigurnost.
• Budite puni pouzdanja i jasni. Držite se, naročito u početnoj fazi intervjua, koliko god je to moguće, činjenica o onome što se dogodilo. Možete “provesti” sagovornika kroz iskustvo – šta je prethodilo tom događaju, šta su doživjeli tokom njega, šta je uslijedilo.
• Jednostavna, otvorena pitanja su najbolja. Pokušajte da izbjegavate pitanja na koja se može odgovoriti samo sa 'Da' ili 'Ne'. I ne postavljajte odjednom više od jednog pitanja.
• Budite znatiželjni. Koristite fraze koje otvaraju prostor za istraživanje. “Recite  mi nešto više o tome.” ... “Šta se desilo nakog toga?” ... “Da provjerim. Ono što sam čuo/la je...”
• Razmislite o već rečenom. Parafrazirajte, rezimirajte, provjerite da li ste razumjeli. Pokušajte pitanja započinjati sa: “Zanima me...”.
• Dozvolite tišinu i pauze. Primjetite naglas šta radi osoba koju interjvuišete: “Primjećujem da se smiješite.”
• Nikada ne postavljajte pretjerano upotrebljavano i najmanje efikasno novinarsko pitanje: “Kako se osjećate?” Možete rasplakati sagovornika, ali vjerovatno nećete dobiti suvisao, koristan i sadržajan odgovor. Pitanje “Kako se osjećate?” je pitanje za koje preživjeli i žrtve redovno kažu da je najbolnije i najneprikladnije. Bolje varijante su: “Kako ste sada?” ili “Kako ste to doživjeli?” ili “Šta mislite o...?”
• Ako pravite intervju uz pomoć prevodioca, možda nećete razumijeti sve što osoba koju intervjuišete govori. Međutim, treća osoba je ključni akter u dinamici intervjua i može pomoći tako što će umiriti vaše sagovornike ili ih pak može zapravo uzrujati. Koristite prevodioca, bilo da se radi o pisanom tekstu ili usmenom prevodu, kao partnera u razumijevanju suštine, kao i činjeničnog značenja onoga što se govori. Sjetite se koliko podataka možete prikupiti kroz govor tijela ili ton glasa.
• Sklonost “pretjeranoj empatiji” može biti opasna – vi niste tu da spašavate, niti da popravite situaciju sagovornika. Nećete pomoći ni sebi, a ni toj osobi ako pređete profesionalne granice da biste postali osoba od povjerenja ili zastupnik njenih interesa.
• Ako možete, odmah na početku odredite koliko dugo biste mogli razgovarati – određivanje granica može biti od koristi u ograničavanju neprijatnih emocija koje priča o bolnom iskustvu nosi.
• Jasno recite kada je kraj intervjua, ali pazite kako ga završavate. Budite svjesni da ako prekinete intervju iznenada ili jednostrano zbog toga što vas uzrujava ili zbog toga što pogrešno pretpostavite da sagovornik želi da ga prekine, možete samo pojačati njegovu bol. Stavite sagovorniku do znanja da se približavate kraju intervjua. Recite koliko još vremena imate. Pitajte osobu ima li još nešto što bi željela da kaže. Ako je očigledno da još uvijek trpe duševnu bol, pitajte ih imaju li nekoga ko im odmah tu može pružiti podršku.

Ukratko, ponašajte se kako treba i mnogo je veća vjerovatnoća da će ljudi sa vama podijeliti informacije koje su vam potrebne za priču. To je dobro za vas, dobro za njih i dobro za novinarstvo.

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje. Media Centar iz Sarajeva objavio je prevod priručnika
 

Šta je priča?

ŠTA JE PRIČA?

Novinari koji prate oblasti kao što su nauka ili ekonomija moraju poznavati pravila igre o kojoj izvještavaju. Pravila i osnovna stručna znanja postoje i u oblasti traume i izuzetne duševne boli ljudi. Treba da znate šta je tačno to o čemu izvještavate.

Mnogi akteri nekog traumatičnog događaja ili iskustva će kao njegovu neposrednu posljedicu zasigurno iskusiti simptome slične PTSP-u, među kojima su nametljiva sjećanja, emocionalna umrtvljenost, izbjegavanje i pretjerano uzbuđivanje. To je zato što su oni, kao i vi, ljudska bića.

Kao i krvarenje nakon ranjavanja ili bol od modrica i polomljenih kostiju, i simptomi psihološke boli su potpuno prirodni i predstavljaju početak procesa liječenja koje tijelo samo provodi.

I kao što tjelesnim ranama treba par sedmica da zarastu, a kostima par mjeseci, postoji prirodan ciklus oporavka od emocionalne traume. Većina ljudi se generalno osjeća mnogo bolje u roku od četiri do šest sedmica.

Ono što im je potrebno u prvom času je praktična podrška, ljudska toplina, umirivanje i podučavanje o tome kakve su normalne reakcije na traumu.

Slično tome, i sama priča o katastrofi se često razvija po nekom ciklusu, pa je za novinara dobro da zna o kojem stadiju ciklusa se radi. To vam može pomoći da zadržite objektivnost u vrijeme naročito snažnih emocija:

• Kako ljudi postaju svjesni onoga što se desilo, često dolazi do mješavine početnog šoka, zbunjenosti i smetenosti. Ljudi povremeno bukvalno ostaju bez riječi.
• Za to vrijeme mogu se pojaviti dramatične rane glasine – preuveličane brojke mrtvih, strah od zagađenja i bolesti, izvještaji o društvenom kolapsu. Nešto od toga može biti istina. Češće se dešava, međutim, da se prve glasine i izvještaji ispostave kao preuveličani.
• Veoma brzo, kada se zahuktaju operacije spašavanja, a novinarska mašina proradi, može uslijediti period herojstva i stoicizma. U ovoj fazi, u izvještajima se često ističu hrabri, preživjeli, herojski spasioci, izdržljivost grada itd. To je takođe i faza koja se, iako je ponekad korisna i primjerena, veže uz izvesno poricanje velikih razmera događaja.
• Nakon ove početne faze, koja je možda potaknuta adrenalinom (obično ne duže od nekoliko dana), i preživjeli/žrtve i mediji mogu preći u fazu traženja krivaca, usmjeravajući se na pitanja kao što su spore spasilačke usluge, haotična reakcija vlasti ili slaba gradnja zgrada srušenih u zemljotresu.
• Nakon nekoliko dana ili sedmica, u zavisnosti od razmera događaja, stvari nastavljaju svojim tokom. Mediji pronalaze nove udarne vijesti. Ljudi moraju da nastave sa svojim životima. Bar što se tiče šire publike, priča je zaboravljena.
• Što se tiče pojedinaca koji prolaze kroz vlastitu reakciju na ono što se dogodilo, većina će se vratiti u svoje normalno stanje za par sedmica. Ali, nekima će rane još uvijek biti otvorene i boljeće ih dugo nakon što mediji odu, ponekad godinama. Svako se oporavlja – ili ne oporavlja – na svoj način.

Sjetite se ovog ciklusa dok izvještavate o priči.

DRUGI ČIN NOVINARSTVA

Smatram da trebamo uložiti podjednako energije da saznamo šta se dešava nakon što su kamere otišle. Hraniti publiku sirovim emocijama je samo pola posla. Mi prenesemo žalost, bol i suze, ali postoje mnoge druge ljudske emocije i niz osjećanja koji su isključeni iz naše opsjednutosti trenutnim. Da bismo istinski predstavili svijet oko sebe, treba da izvještavamo i o tim slabije uočljivim reakcijama ljudi koji pokušavaju da ponovo izgrade život i da se pomire sa onim što im se dogodilo. – Peter Burdin, BBC.

Ako je “Prvi čin” novinarstva neposredno izvještavanje o onome što se dogodilo i kako je uticalo na ljude – krv i bol, nasilje i očaj – “Drugi čin” je često neispričana priča o onome što se događalo nakon toga.

Tu nekad spada liječenje, oporavak i suočavanje sa prošlošću, omogućavanje zajednicama, porodicama i pojedincima da prevaziđu traumu i da pronađu novi smisao. Ponekad se to ne događa, i ostaje gorčina.

Kakve god posljedice bile, novinari duguju svojim čitaocima, slušaocima i gledaocima da izvijeste o Drugom činu, kao što su i o Prvom.

PISANJE PRIČE

• Nakon katastrofe ili tragedije, nema potrebe da priče budu senzacionalne ili nakićene. Oslonite se na dobro, čvrsto, činjenično novinarstvo i na umjerenu osjećajnost.
• Posebno pazite da sebi ne date previše slobode u predstavljanju činjenica, prenošenju citata i detalja. To su priče koje morate ispričati ili napisati uz tačnost, pronicljivost i osjećajnost.
• Nova istraživanja sugerišu da, iako loše izvještavanje o pričama ljudi koji su doživjeli tragediju rijetko vodi ka njihovoj ponovnoj traumatizaciji, mnogi su ipak duboko potreseni načinom na koji je o njima izvještavano, čak i zbog sitnih netačnosti. Stoga uvijek temeljito, više puta provjerite činjenice, imena, vremena, mjesta.
• Kada se suočavate sa traumom, pažljivo razmislite o ravnoteži između pričanja priče sa svim njenim detaljima i dobrobiti i sigurnosti pojedinaca o kojima se radi. Ima situacija kada ne treba da ojbavite identitet sagovornika – naprimjer, kada postoji opasnost odmazde ili dalje viktimizacije, ili kada se radi o žrtvi silovanja. (Vidjeti u daljem tekstu dodatne sugestije o izvještavanju o seksualnom nasilju.)
• Budite pažljivi i odnosite se sa poštovanjem prema onome što su vam ljudi ispričali. U pisanom tekstu pokušajte da koristite iste riječi koje je koristila osoba koju ste intervjuisali, sa onoliko dorađivanja koliko je gramatički nužno.
• Ako možete, ne bojte se da ponovo nazovete sagovornika da biste bili sigurni da ste nešto ispravno zabilježili. Daleko je bolje smetati im na ovaj bezazlen način nego objaviti pogrešnu informaciju.
• Razmislite iznad svega o sljedećem: da se izvještava o vama i o vašem iskustvu, da li biste, kada pročitate ili čujete ili pogledate izvještaj, smatrali da ispravno predstavlja stvarne događaje? Ako vam sopstveni novinarski instinkt kaže da je odgovor negativan, čak i u manjoj mjeri, onda priču trebate ponovo napisati.

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje. Media Centar iz Sarajeva objavio je prevod priručnika

Izvještavanje o seksualnom nasilju

Silovanje je jedan od najtraumatičnijih događaja koji može da zadesi ljudsko biće. U mnogim kulturama dodatno ga prati stigma srama ili izopštenosti iz društva. Izvještači treba da budu naročito pažljivi u pristupu osobama koje intervjuišu. U ekstremnim slučajevima, bezosjećajno izvještavanje može dovesti do samoubistva ili ubistva od strane srodnika ili počinitelja.

Seksualno nasilje ne znači samo silovanje, već može označavati bilo kakvu vrstu neželjene seksualne aktivnosti, u porodici, vezi ili braku, kao i napad od strane osobe koju žrtva ne poznaje. Može se desiti bilo gdje, od privatnosti doma do bučnih igrališta, od pustih ulica do noćnih klubova punih ljudi, od zatvorskih ćelija do bojnih polja.

Izvještavanje o seksualnom nasilju od izvještača zahtijeva da bude u stanju “najviše pripravnosti” i da primijeni sve osjetljive vještine izložene u ovoj brošuri. Evo još nekih stvari koje treba uzeti u obzir.

• DODATNO UGROŽAVANJE ŽRTVE: Nad osobom o čijem iskustvu izvještavate počinjeno je nasilje na veoma specifičan način. Žrtva se može osjećati prljavom, poniženom i bespomoćnom, a može se i plašiti odmazde napadača.
• RAT: Seksualno nasilje je kroz istoriju brutalno pratilo oružane sukobe. Ono se sada sve više shvata kao izričito sredstvo ratovanja. Budite spremni na to da će vam preživjeli ispričati takva iskustva. Uz uobičajeni novinarski oprez, slušajte pažljivo i sa poštovanjem ono što vam govore.
• INTERVJUISANJE: Pokušajte da žrtvu intervjuišete nasamo. Suočavanje sa čoporom novinara i sa prevodiocima, fotografima, producentima i pomoćnicima koji ih prate može biti previše za žrtvu. Koristite što manju ekipu i, kada je to moguće, sami rukujte opremom. Odvratite osobe koje nisu bliske žrtvi od prisustvovanja intervjuu. To mogu biti vojnici, starije osobe, vođe zajednice, humanitarni radnici, seljani. Upitajte intervjuisanu osobu da li želi prisustvo članova porodice. Izbjegavajte da u blizini bude djece, jer nema potrebe da oni slušaju takvo svjedočenje.
• SPOL OSOBE KOJA INTERVJUIŠE: Silovana žena se često osjeća ugodnije ako je intervjuiše novinarka, iako, naravno, i pojedini muškarci mogu uspostaviti dobru komunikaciju. Upitajte je šta misli o tome, i ako se osjeća nelagodno u prisustvu kolege novinara, zamolite kolegicu da napravi intervju.
• SRAM: Osjećaj srama i poniženosti je u osnovi priče svakog preživjelog. Budite svjesni da se tu može raditi o još nečemu. U većem dijelu muslimanskog svijeta, kao i u nekim afričkim zemljama, muževi, srodnici i komšije se mogu odreći silovane žene ili je čak ubiti. Možda biste mogli da prikrijete identitet osobe da biste izbjegli društvene i nasilne reperkusije.
• PRITISAK: Nikada ne vršite pritisak na žrtve seksualnog nasilja da ispričaju svoju priču, naprimjer nuđenjem novca. Ne obećavajte da će objavljivanje ili snimanje poboljšati život žrtve ili promijeniti politiku.
• ANONIMNOST. Nikada ne imenujte preživjelu osobu bez njenog izričitog i svjesnog odobrenja. U mnogim zemljama je sada protivzakonito imenovati žrtvu silovanja. Korištenje samo imena ili pseudonima nije uvijek dovoljno da se prikrije nečiji identitet. Vaš će izvještaj na internetu biti dostupan svuda, a ne samo domaćoj publici. Razmislite da prikrijete podatke koji mogu omogućiti identifikaciju osobe, kao što su posao, starost ili mjesto u kojem osoba živi, i pazite da ih u izvještaju ne ostavite greškom.
• ZAMUTITE DETALJE: Snimajte osobe koje intervjuišete otpozadi prema jakom svjetlu, odnosno u sjeni. Budite pažljivi sa siluetama lica ili profila, kao i sa digitalnim zamagljivanjem i tehnikama mozaika, jer se slike sada često i prilično lako mogu kompjuterski pojačati.
• KRIVNJA: Žrtve silovanja se često osjećaju krivima za ono što im se dogodilo. Izvještaji u kojima se implicira da bi to moglo biti tačno mogu duboko povrijediti žrtvu. Budite veoma obzirni kada prikazujete događaj ili optužbe.
• DETALJI: U nekim slučajevima, mučni detalji događaja prepričani obzirno mogu imati pozitivan efekat i rezultirati pravnim procesom ili promjenom politike. Ali, budite veoma pažljivi ako se odlučite na takve opise. Hoće li oni pojačati vašu priču ili dodatno poniziti žrtvu?
• LOKALNI OBIČAJI: U nekim kulturama, dodirivanje ili uspostavljanje kontakta očima sa žrtvom može predstavljati uvredu. Informišite se šta je a šta nije kulturno prihvatljivo u datoj sredini. Neke osobe možda ne žele da čuju ili koriste riječ “silovanje”. Kolege novinari treba da budu pažljivi po pitanju intervjuisanja silovane žene iza zatvorenih vrata jer to može prouzrokovati dodatnu društvenu stigmu.
• POMOĆ: Vaša priča može potaknuti sjećanja na silovanje ili drugo seksualno nasilje kod čitalaca i publike. Možda bi trebalo da navedete podatke o tome gdje se mogu obratiti za pomoć.

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje. Media Centar iz Sarajeva objavio je prevod priručnika.
 

Najgori klišei o traumi

IZVJEŠTAVANJE O TRAUMATIČNIM DOGAĐAJIMA U ZAJEDNICI

Uz izvještavanje o činjenicama o onome što se dogodilo i o reakcijama u zajednici i u politici, ako možete – nađite način da ispričate ko su ustvari bili ti ljudi i kako su živjeli.

To mogu biti kratke priče o pojedincima, o njihovim porodicama, o tome po čemu su bili posebni i kako su uticali okolinu. U mnogim slučajevima, srodnici žrtava rado razgovaraju kada uvide da je reporter odabrao ovakav pristup.

Nakon bombaškog napada u Oklahoma Sitiju u Sjedinjenim Državama 1995. godine, list The Oklahoman je ove priče nazvao „Profilima o životu“. Nakon napada na Svjetski trgovački centar 11. septembra, The New York Times je svoje kratke priče o žrtvama nazvao „Portretima žalosti“. Kratke priče sličnog formata mogu se objavljivati svakodnevno kako bi se odala počast svakoj žrtvi. One, takođe, ponekad dovedu do većih priča.

Saznajte kako ljudi pomažu jedni drugima i izvještavajte o njima tokom cijelog procesa oporavka. Iskoristite svoje izvještaje za povezivanje sa izvorima na kojima vaši slušaoci, čitaoci ili gledaoci mogu pronaći dodatne informacije i pomoć. Ne želimo da budemo sentimentalni, ali nema ništa loše u tome da novinari zajednici pruže ne samo vijesti, već i nadu.

Kada pravite intervjue sa predstavnicima zajednice, budite oprezni kada se pojednici izdvoje kao glasnogovornici. Rječitim preživjelima, svjedocima, članovima porodice i kolegama može biti neugodno ako su stavljeni iznad ostalih pogođenih tragičnim događajem. Takođe, ostali u zajednici se mogu uvrijediti što jedan pojedinac ili porodica dobijaju lavovski dio pažnje. U malim zajednicama ovo može nanijeti dugoročnu štetu međuljudskim odnosima.

Postavite sljedeća pitanja: Šta javnost treba da zna i koliko izvještavanja je previše? Kada izvještači postaju opsjednuti određenom pričom kojom javnost nije opsjednuta? Zajednica je mnogo više od jednog masovnog ubistva ili katastrofe. To treba da se vidi iz novinarskih izveštaja.

IZBOR NAJGORIH KLIŠEA O TRAUMI

Kada izvještavate o traumi, posebnu pažnju posvetite frazama i riječima. Da li jezik koji koristite omogućava javnosti bolje razumijevanje? Da li se izražavate sa poštovanjem, ali bez pretjerane sentimentalnosti? Nemojte reći, naprimjer, sljedeće:

• „Ova šokirana zajednica oplakuje smrt...“ Ovo je površno i očigledno... Umjesto toga, jednostavno opišite šta se dogodilo i kako ljudi reaguju.
• „Seljani još uvijek pokušavaju da se pomire sa tragedijom...“ Naravno da je tako. Ponavljamo, usmjerite svoje izvještaje na ono što ljudi rade i govore.
• „Čak i danas, ova zajednica je u žalosti“, ili „Roditeljima/braći/sestrama već nedostaje njihov sin/brat...“ Na ovaj način se implicira da žalost ima definisano trajanje, da počinje u datom trenutku, da treba brzo završiti, te da je produženje tog perioda neobično ili neprirodno.
• „Obučeni savjetnici su pri ruci...“ Da nisu obučeni, to bi možda bila vijest. U svakom slučaju, oni koji su dovedeni da pruže podršku preživjelima i žrtvama ubrzo nakon tragedije vjerovatno u tom trenutku ne nude prave savjetodavne usluge, već nešto što je praktičnije i jednostavnije, a to je slušanje i pomoć.
• „Tom i tom pomaže savjetnik.“ Provjerite sa stručnjacima kakva vrsta emocionalne podrške se nudi – to obično nije formalno savjetovanje ili terapija. Ono se preporučuje samo za one koji nisu u stanju da se prirodno oporave od traumatičnog događaja – što se obično ne vidi dok ne prođe nekoliko sedmica.
• „Ova zajednica/škola/porodica se nikada neće oporaviti od ovoga.“ Većina osoba i zajednica se uspiju oporaviti, i to ponekad zapanjujuće brzo. Ono što je važnije je da ih je to iskustvo promijenilo, a to je suština priče.
• Budite oprezni sa izrazom „okončanje žalosti“. Ponekad taj izraz koriste oni koji su u žalosti; obavezno ih upitajte šta tačno misle pod tim. Ako neka osoba ne koristi taj izraz, nemojte ni vi. Takođe, izrazi i predodžbe o fazama žalosti se razlikuju u zavisnosti od starosti, kulture, itd.

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje. Media Centar iz Sarajeva objavio je prevod priručnika
 

Emocionalne rane novinara

Dakle, ako su ovo implikacije po novinarstvo koje se bavi traumatičnim događajima, šta ovakvo znanje znači za novinara ili autora dokumentarnih programa? Vjerovatno više nego što mislite ili želite da priznate – čak i sebi.

U sljedećim pričama su promijenjeni detalji i imena...

• John je bio urednik foto-deska na jednoj TV stanici kada su počeli da pristižu snimci napada u New Yorku 11. septembra 2001. godine. Tokom 24 sata upijao je sekvencu za sekvencom na kojima se prikazuje pustošenje, smrt, tijela koja padaju... Nekoliko sedmica kasnije, John je doživio emotivni slom, uz duševnu bol koju nije mogao razumjeti. Dogodilo se to da su stara i neprerađena ratna sjećanja od prije deset godina nasilno prizvana i da ga je obuzela post-traumatska duševna bol.
• Sarah je bila lokalni sudski izvještač i pratila je suđenje trojici muškaraca koji su maljevima nasmrt pretukli jednog mladića. Detalji su bili tako jezivi da je TV mreža odlučila da uopšte ne izvještava o suđenju. Sarah je ostala sama sa informacijama koje je morala da čuje. Imala je noćne more i nije mogla spavati. Tek kada joj je prijatelj objasnio povezanost ovih simptoma sa onim čemu je prisustvovala, počela se osjećati bolje.
• Yevgenijin posao u novinarstvu je bio da prati radio emisije na ruskom jeziku. Odrasla je u Čečeniji, ali već je živjela u Engleskoj kada je tamo počeo rat. Godinama je slušala i prenosila priče iz Groznog o strahotama i smrti. Ne shvatajući šta se dešava, vremenom je dobila PTSP. Kada su ona i njeni šefovi uvidjeli šta se događa, morala je da uzme skoro godinu dana odmora od posla da se oporavi.
• Andrew je tek počeo raditi u lokalnoj novini odmah nakon završetka studija novinarstva kada je dobio zadatak da izvijesti o naročito teškoj saobraćajnoj nesreći koja se dogodila na periferiji njegovog rodnog grada. Dvojica mladića su u subotu uveče sletjela sa ceste pri velikoj brzini i zabila se u drvo. Andrew nikada ranije nije vidio mrtvo tijelo i bio je duboko šokiran stanjem u kojem su se nalazila dvojica muškaraca, toliko iskasapljeni da nisu ličili na ljudska bića i zapleteni u smrskanom autu. Godinama nakon toga budio se noću okupan znojem, uz slike nesreće koje mu gore u glavi, a bio je isuviše prestrašen da bi to ikome ispričao jer se plašio da ga ne obilježe kao nekoga ko nije u stanju da podnese takve događaje.
• Za Davida je takav trenutak bilo putovanje u Afriku radi izvještavanja o gladi. On je ranije putovao u tu oblast i smatrao je da to dobro podnosi. Majčina bol i Davidova nemogućnost da pomogne njenom djetetu koje umire su ga, kada se vratio, gurnuli preko ivice podnošljivog.

EMOCIONALNE RANE NOVINARA

Ono što se ponekad naziva traumom „Tipa I“ je iznenadan, izolovan, prepoznatljiv vanjski događaj, kao što je nesreća, prisustvovanje ubistvu ili oružanom napadu ili preživljavanja situacije u kojoj ste lako mogli poginuti – kada se izvučete „za dlaku“.

Trauma „Tipa II“ se može posmatrati kao „posljednja slamka“ - tačka na kojoj se lomimo nakon prethodnih događaja ili iskustava. Povod za kolaps ili slom može biti nešto jednostavno, kao kada neko viče na vas na poslu ili kada porodičnog ljubimca pregazi auto.

Svako na drugačiji način doživljava traumu, a to se odnosi i na novinare. To zavisi od ličnosti, od prethodnih iskustava i načina na koji neko primi događaj kojem prisustvuje ili o kojem izvještava.

Mnogi dožive teške trenutke kao neposrednu posljedicu – naročito nakon završetka priče i više dana ili sedmica provedenih pod visokim adrenalinom.

Kratkoročno, neko se osjeća prazno, zbunjeno, čak depresivno. Dugoročnije gledano, ipak, većina ljudi koji su doživjeli traumatično iskustvo dobro se nosi s tim. Mi smo tako programirani kao ljudska bića. Bez jake sposobnosti da se oporavimo nakon traume ne bismo preživjeli i napredovali na ovoj planeti onako kako smo to učinili.

Novinare koji dolaze u kontakt sa izuzetnom psihičkom boli ljudi taj posao ispunjava dubokim zadovoljstvom, i lično i profesionalno. Da bi obavili posao – kao i doktori, koji se bave bolešću, ili policajci koji se bave kriminalom – i novinari treba da, u određenoj mjeri, izgrade profesionalni zid između sebe, i preživjelih i svjedoka čije priče prepričavaju.

Čini se da su fotoreporteri i snimatelji naročito osjetljivi na nakupljenu traumu.

Možda je to zato što oni, za razliku od novinara koji pišu, ne sjedaju svaki dan i ne sastavljaju tekst o onome čemu su prisustvovali, koji ima početak, sredinu i kraj, što mozgu pomaže da pronađe smisao u onome što se dogodilo. Možda njihov posao zahtijeva da se ograde dok prisustvuju događajima kroz objektiv – njihovo tijelo je bez sumnje prisutno, ali njihove misli su na fotografskom proizvodu.

Podrška tima i kolega je ključna u održavanju emocionalne ravnoteže i zdravlja. Dobar tim i dobra podrška okoline mogu ljudima pomoći da ostanu emocionalno snažni za vrijeme najgorih situacija i nakon njih. Tim koji ne funkcioniše dobro može imati suprotan efekat – pojačavajući duševnu bol priče i čineći njene učesnike ljutim, depresivnim ili zbunjenim.

Timu koji dobro ne funkcioniše je potrebna podrška, a možda i promjena. A ako se pojedinac ne snalazi dobro, ili ako zbog novog traumatičnog iskustva na površinu isplivaju stari uznemirujući događaji, ili ako neko ima teškoća da izađe na kraj sa svakodnevnim životom, onda je važno da se novinari ne boje da se u povjerenju obrate profesionalnom savjetniku ili da predlože svojim kolegama da to isto urade.

Pored toga, imajte na umu da su najgori ishod PTSP-a depresije, zloupotrebe alkohola i droga, i samoubistvo. Samoubistva nisu česta, ali su novinari koji se bore sa traumatičnim iskustvima pod većim rizikom. Ako se nekome javljaju misli o samoubistvu, to uvijek treba shvatiti ozbiljno.

Ako ovo zvuči malo sumorno, zapamtite tri ključne stvari:

• Većina ljudi se dobro nosi sa traumom, naročito ako imaju veliku podršku društva, porodice i tima.
• Oni koji uvide da se ne oporavljaju dobro ne trebaju se ustručavati da potraže pomoć, ako je potrebno i profesionalnu. Ona može puno značiti.
• I, što je najpresudnije, budite svjesni da vas otvorenost za emocionalno iskustvo može učiniti boljim izvještačem. Na kraju krajeva, ako ne možete saosjećati sa onima o čijoj priči izvještavate, nećete biti u stanju da istinski prikažete njihovo iskustvo.

Čak i najiskusniji i najprofesionalniji novinari mogu biti pogođeni i obuzeti bolom zbog izloženosti tragediji. Taj profesionalni zid vremenom može postati prepreka sretnom i zdravom životu sa drugima.

Mi smo prvo ljudska bića, a tek onda novinari. To znači da i mi možemo osjetiti bol, bez obzira šta mislili o novinarskoj „objektivnosti“.

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje. Media Centar iz Sarajeva objavio je prevod priručnika

Briga o sebi

KAKO SE IZBORITI SA POTENCIJALNO TRAUMATIČNIM DOGAĐAJIMA

Održavanje otpornosti – briga o sebi

Najvažniji način održavanja vlastite emocionalne ravnoteže je ono što bi i inače trebali razborito raditi za vlastito fizičko zdravlje.

• Britanska vojska ima izreku o ključnom aspektu brige o samom sebi: „Tri topla obroka i krevet.“ Drugim riječima, pokušajte da se dobro i zdravo hranite tri puta dnevno i, što je naročito važno, da se dobro naspavate. Preživljavanje sa premalo sna nije nešto čime se treba hvaliti. To utiče na vaše fizičko i emocionalno zdravlje i na vaše novinarsko rasuđivanje.
• Uspostavite standardnu rutinu zdravih navika. Mnoga istraživanja pokazuje da su čak i male količine laganog vježbanja efikasno antidepresivno sredstvo. Stručnjaci sada kažu da vam 30-minutna šetnja može koristiti kao i 30-minutno trčanje, tako da vježbanje ne mora biti naporno. Loše prehrambene navike i dehidracija takođe imaju trenutan efekat na raspoloženje. Pijte puno vode.
• Pravite pauze, a potaknite i druge da to rade. Nekoliko minuta ili nekoliko sati, ili dan ili dva odmora od priče na dužem projektu pomaže tijelu i mozgu da preradi i probavi na zdraviji način ono kroz šta prolazi.
• Znajte svoje granice – i naročito budite pažljivi u početnoj fazi karijere kada se još uvijek trudite da steknete ugled i kada ste još uvijek spremni da pristanete na većinu stvari. Ako od vas zatraže da prihvatite težak ili opasan zadatak koji radije ne biste prihvatili, ne plašite se da to kažete.
• Novinarski posao može značiti povremeno preuzimanje rizika i dolaženje u izuzetno neprijatnu situaciju. Tu je posao koji treba obaviti, a postoji i mjesto i vrijeme kada oni koji profesionalno dolaze u kontakt sa traumom moraju biti jaki i potisnuti emocije. Ali nije dobro zauvijek se obuzdavati.
• Prihvatanje osjećanja i odluka da se progovori o osjećanjima u pravom trenutku nije znak slabosti. Dapače, ako se izvede na pravilan način, prikladan i informativan razgovor nakon događaja ili zadatka sa kolegama, a kada postoji dovoljno povjerenja - i sa brižnim menadžerima i urednicima, izraz je otpornosti.
• Razgovor, a naročito veza sa drugim ljudima, pomaže mozgu da unese smisao u traumu i tragediju, da se vremenom pomiri sa tim i da krene naprijed. To je kao kada se, koristeći kompjutersku tehnologiju, memorija iz aktivne obrade radi sigurnog pohranjivanja prebaci na tvrdi disk. Odatle se ubuduće može pozvati bez ponovnog prizivanja emocionalne boli iz stvarnog traumatičnog trenutka.
• Nađite nekoga ko je osjećajan slušalac. Može to biti urednik, kolega ili vaš partner. Ali, morate vjerovati da vas ta osoba neće osuđivati. Može to biti, naprimjer, neko ko je doživio slično iskustvo. Podržite svoje kolege na isti način i dozvolite im da govore.
• Naučite kako da izađete na kraj sa rutinskim stresom. Počnite se baviti hobijem, rekreacijom, odvojite vrijeme za razmišljanje, provodite vrijeme sa porodicom ili bliskim prijateljima – ili sve četiri te stvari. Otkrijte stvari koje vas nasmijavaju.
• Pokušajte da duboko dišete. Udahnite dugo, polako i duboko dok brojite do pet, a zatim polako izdahnite dok brojite do pet. Zamislite ovo kao kružni tok, izdisanje viška napetosti i udisanje opuštenosti.
• Možete upotrijebiti i maštu da odete na mjesto koje se u liječenju traume naziva unutrašnjim „sigurnim mjestom“ - negdje gdje je toplo, bezbrižno i opušteno, kao što je plaža ili prelijepa planina ili neko drugo mjesto u prirodi.
• Pripazite sa alkoholom. U umjerenim količinama je u redu, ali ako uvidite da ga koristite da biste blokirali sjećanja ili kao način da zaspite, onda morate pažljivo razmisliti o svojoj situaciji i možda potražiti pomoć. Pogledajte dodatak sa informacijama o tome koliko alkohola je previše.
• Shvatite da ponekad ono što ste preživjeli prevazilazi vašu sposobnost da izađete na kraj sa time i čuvajte se zakašnjelih reakcija. Novinari i autori programa koji smatraju da su se dobro držali godinama prateći teške priče mogu otkriti da ih ponekad nešto relativno sitno izbaci iz ravnoteže. Ako se to dogodi, ne držite to u sebi, već razgovarajte sa kolegama, te eventualno potražite profesionalnu pomoć.
• Ako uvidite da zauzimate negativan stav o svom poslu ili o samom sebi nakon izvještavanja o traumatičnim događajima, trebate zamijeniti razgovore sa samim sobom tipa „Ja sam beskoristan/na“ ili «Kakav mlakonja» pozitivnijom i prikladnijom ocjenom. Ako je to teško, razgovarajte sa nekim ko će vam pomoći da promijenite stvari.

Prilikom razmatranja psihološkog uticaja traume, imajte u vidu rezultate istraživanja o tome šta održava vojnike u uslovima izuzetne opasnosti i stresa. Kod onih koji su pokazali otpornost, istraživanja su pronašla stalnu prisutnost varijacija sljedećih devet karakteristika:

• Uzori u ljudima koji su pokazali otpornost na traumu.
• Optimizam – ključni pokretač otpornosti. Ne nerealan, ružičasto obojen optimizam, već sposobnost „negacije negativnosti“ i unošenja pozitivnih misli ne dozvoljavanja da nas obuzme negativno razmišljanje o sebi koje se ljudima zna desiti u teškim situacijama.
• Moralni kompas – definisanje i svijest o svrhi, zadatku ili cilju, često zasnovanim na moralu.
• Religioznost ili svijest o duhovnosti.
• Dobro fizičko stanje – vježbanje ima isti neurohemijski efekat kao i antidepresivi, bez ikakvih nuspojava.
• Pozitivna spoznajna procjena: Čini se da otporni ljudi imaju navjeću sposobnost da svoja iskustva stave u novi kontekst – da uče na neuspjehu i da posmatraju čak i negativna iskustva kao priliku da sebe ojačaju ili da shvate svijet na drugačiji način.
• Društvena podrška.
• Obuka.
• Odgovornost.

Dakle, posmatranje traumatičnih događaja kao izazova i prilike da uradite nešto dobro uprkos tragediji može ojačati vašu odlučnost i pomoći vam da ostanete usmjereni na vrijednost i značaj svog rada.

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje. Media Centar iz Sarajeva objavio je prevod priručnika

Kontrolisanje traume

Prije traumatičnog događaja, tokom njega i poslije

Dobro kontrolisanje traume je u suštini isto kao i dobro upravljanje. Promjena mora doći odozgo da bi uspjela – a jačanje svjesnosti o traumi se mora posmatrati kao nešto što će ojačati izdržljivost, a ne patologiju.

Američka vojska, naprimjer, sada koristi termin „behavioralno zdravlje“ umjesto „mentalno zdravlje“ i otkrila je da ono funkcioniše isto kao nešto što oni nazivaju multiplikatorom borbene snage – pri čemu ignorisanje normalne reakcije na traumu ima za posljedicu slabljenje volje i efikasnosti borbe.

Komandanti u specijalnim snagama i nekim drugim granama američke vojske danas u svojim jedinicama koriste behavioralno zdravlje u sklopu ocjenjivanja postignutog. Pripadnicima američkih specijalnih snaga se kaže da nikada neće biti otpušteni iz vojske zbog kliničke dijagnoze. Mogu biti otpušteni samo ako nisu u stanju da funkcionišu.

Kombinacija ove poruke i direktive za komandante je imala za posljedicu to da je broj vojnika kojima prijeti rizik dobijanja PTSP-a i koji su zatražili pomoć porastao sa 10 na 80 posto.

Dakle, kako medijski menadžeri mogu uvesti ovakvu promjenu u svoje organizacije s obzirom na to da su one mnogo manje hijerarhijski organizovane u odnosu na vojsku?

Evo nekoliko jednostavnih principa koji se efikasno koriste u vojsci:

• Vođe treba da služe kao uzori otpornosti na traumu i izvori optimizma;
• Izvještaji nakon zadataka – potrebno je izgraditi kulturu rutinskog učenja na neuspjesima;
• Zadatak treba da je uvek na prvom mjestu – od ključne je važnosti da glavni lideri i menadžeri ovo stalno jasno daju do znanja ostalima u redakciji;
• Kohezija jedinice. U specijalnim snagama američke vojske je ustanovljen sistem koji se temelji na drugarstvu, a komandire jedinica uče koliko je važno nikada ne dozvoliti vojniku da sam pati;
• Potaknite aktivno bavljenje problemima i njihovo rješavanje;
• Intervenišite rano, a ne kasno;
• Uvedite periode namenjene oporavku ljudi nakon rada na traumatičnim pričama.

Od suštinske važnosti je informisati i obučiti timove i pojedince prije slanja na potencijalno traumatične zadatke, pružiti im pomoć za vrijeme takvih zadataka i projekata, te im kasnije pružiti praktičnu i društvenu podrške i, kada je potrebno, stručno savjetovanje o traumi.

Prije

• Brifinzi o svjesnosti o traumi treba da budu osnovni element standardne obuke o traumi i njenom kontrolisanju. Novinari koji tek ulaze u ovu profesiju ili se priključuju novom timu treba da nauče što je ranije moguće da se trauma ozbiljno shvata i kako se organizacija u kojoj rade odnosi prema njoj. To se može uraditi putem letaka, brošura i informacija na internetu. Ono što je najvažnije je da šefovi i menadžeri treba da o traumi govore prirodno i otvoreno i da razviju povjerenje zaposlenih u način na koji se medijska kuća odnosi prema njoj.
• Unutar kulture koja je svjesna traume, menadžerima i urednicima je lakše i prirodnije da sjednu sa kolegama koji idu na zadatak i da se prisjete onoga o čemu su već često razgovarali na obuci i opštim brifinzima.
• Zahvalite i odajte priznanje ljudima, čak i prije zadatka. Ljudi koji osjećaju da ih cijene zadržavaju emocionalnu ravnotežu i zdravlje. Važno je da ne osjećaju da su poslani na zadatak zato što nema ko drugi da ide, već zato što šef zna da su upravo oni dorasli zadatku.
• Istovremeno jasno navedite eventualne teškoće – emocionalne, kao i one koje se odnose na ugrožavanje fizičke bezbjednosti. Nemojte se sramiti ili plašiti da razgovarate o mogućim posljedicama traume. U ovim običnim razgovorima se može najviše uraditi na promjeni redakcijske kulture po pitanju traume.
• Povezanost sa drugim ljudima pomaže u uravnoteženju i jačanju hemije mozga i hormona koji nam omogućavaju da obradimo i preživimo emocionalni stres. Dakle, dogovorite se da ćete redovno biti u kontaktu i držite se dogovora.Podstaknite ljude da se brinu o sebi. Podsjetite one koji idu na zadatak da podmirenje fizičkih potreba – za spavanjem, vodom, hranom i vježbanjem – može mnogo značiti.
• Uvjerite ih još jednom da emotivna bol nije neuobičajena kada smo suočeni sa traumom – ali da nije ni obavezna. Bitno je kako ćemo se s njom izboriti. Takođe ih uvjerite i u to da je dobro razgovarati.

U toku

• Ponavljamo, iz gore navedenih razloga, održavajte redovan kontakt.
• Šefovi – i u timu i u sjedištu – treba da služe za primjer, naprimjer po pitanju spavanja. Znamo iz iskustva vojske da ako komandant jedinice ne ode na spavanje, neće ni njegovi podređeni. U novinarstvu ne treba da bude mjesta za nadmetanje među kolegama oko toga koliko malo sna nekome treba.
• Budite pažljivi sa tajmingom i jačinom bilo kakve kritike. Kada se ljudi bave pričama o izuzetnoj psihičkoj boli, njihova vlastita odbrana je oslabljena, a osjetljivost pojačana.
• Pobrinite se da vas tim koji je kod kuće podržava. Kada je neko već emocionalno razvučen do krajnje granice – bez obzira da li izvještava o suđenju za ubistvo ili o ratu – nepromišljen, loše tempiran ili nesmotreno formulisan zahtjev redakcije ili odjela (u što spadaju i finansije!) može baciti u depresiju, razjariti ili čak traumatizovati, ostavljajući ožiljke koji bole godinama.
• Menadžeri/urednici treba da omoguće i potaknu one koji su na putu, te da im plate, da održavaju redovan telefonski kontakt sa svojim ukućanima. To nije hir posla, već osnovna investicija u njihovo emocionalno zdravlje.
• Prije nego što se pojedinci vrate u sjedište nakon stresnog zadatka, može biti korisno potaći ih, ukoliko je prikladno, da tokom povratka provedu dan ili dva u dobrom hotelu na „opuštanju“ prije uranjanja u svoje normalno kućno okruženje. Pobrinite se, međutim, da se partneri slažu sa tim. Mnogi brakovi su uništeni zbog teškog prelaza između zadataka u kojima se radi o životu i smrti i prizemnih odgovornosti vođenja kućanstva i porodice.

Poslije

• Zapamtite da su društvena i praktična podrška najbolja psihologija. I da male stvari puno znače – uvažavanje, poruke podrške ili čestitke, email poruke, doček na aerodromu, zabave, javno priznanje i tako dalje.
• Informacije imaju umirujuće dejstvo – zbog toga se pobrinite da se one velikodušno dijele. Naročito ako se dogodi nešto veliko ili loše ljudima u timu, pobrinite se da svi budu obaviješteni što je detaljnije moguće o tome kako se situacija rješava i kako su ti ljudi. U suprotnom će se širiti destruktivne glasine.
• Planirajte kako ćete reagovati na traumatične događaje. Razmotrite na koga su eventualno uticali i nemojte samo misliti o zvijezdama i velikim imenima. Sjetite se i pomoćnih novinara i prevodilaca, tehničkog osoblja, filmskih urednika i šefova dopisništva – kao i sebe, bez obzira kakva bila vaša uloga.
• Pobrinite se da pojedinci koji su doživjeli nešto traumatično imaju priliku da o tome razgovaraju. Odvojite vrijeme da ih poslušate, i to ne samo u kratkom razgovoru u kome ćete ih pitati kako su, oni će reći da su „dobro“, a zatim će jednostavno biti poslani na sljedeći zadatak.
• Veoma je važno biti svjestan da ovakva vrsta razgovora ne predstavlja profesionalnu psihijatarsku intervenciju i da joj nije cilj kopanje po nečijim osjećanjima. To je više način da se kolegijalno, sa razumijevanjem, na neformalan način, dobijanjem informacija, procijeni kako su oni. I ne treba to uraditi jedanput. Nužno je ponoviti razgovor nakon nekoliko sedmica da se provjeri i vidi da li je ljudima potrebna dodatna podrška.

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje. Media Centar iz Sarajeva objavio je prevod priručnika

Trauma i novinarstvo

Na šta treba paziti

U toku prvih sati i dana nakon značajne priče, zadatka ili projekta koji uključuje  traumu, emocije i adrenalin mogu biti veoma povišeni. Nije nimalo neuobičajeno ako se osjećate čudno – uznemireni, ushićeni, zbunjeni, umrtvljeni, donekle hiperaktivni, ponekad jednostavno prazni.

U nedavnim detaljnim istraživanjima se naglašava da se većina ljudi uglavnom prirodno oporavi od traumatskog iskustva i da je dobra društvena podrška ključni faktor za to.

Ovo se odnosi i na izloženost traumi u novinarskom poslu. Ali, kako ćete znati ako neko ima poteškoće? Naročito ako insistira da je sve u redu, ali vi osjećate da nije.

• Posttraumatski stres se prvenstveno ispoljava kroz promjene u ponašanju ili čak karakteru. Ljudi više ne liče na sebe, niti se tako osjećaju. Oni i njihove timske kolege osjećaju da nešto ne štima, ali nije uvijek lako to odmah povezati sa konkretnim događajem, naročito ako se ove promjene ponekad ispolje tek nekoliko sedmica ili mjeseci kasnije.
• Ljudi koji su doživjeli posttraumatski stres se mogu zatvoriti u sebe. Ili mogu početi da pričaju opsesivno i neprestano o onome što se dogodilo.
• Mogu postati neuobičajeno ljutiti ili razdražljivi.
• Mogu pričati o tome kako se osjećaju krivi ili zbunjeni. Trauma ljude može učiniti sklonijim nezgodama i mogu izgubiti sposobnost da se koncentrišu, kao i interes za posao, hobije i veze.
• Mogu se početi često razboljevati. Potisnuti emocionalni bol se često ispoljava kroz fizičke simptome, kao što su bolovi u leđima ili stomaku.
• Mogu početi kasniti na posao ili kasniti sa rokovima. Ili se može desiti da nisu u stanju da napuste kancelariju uveče i da se plaše da budu sami.
• Mogu da pokazuju znake većeg konzumiranja alkohola nego inače.
•  
• Nemojte se pouzdati samo u vanjske pokazatelje. Nakon nekoliko dana dobro je naći vremena za odmjeren razgovor. Takođe, pripazite na kolegu i oni na vas tokom sljedećih sedmica.

Kako prepoznati akutni stres

Britanski kraljevski marinci imaju jednostavnu metodu da provjere kako se članovi tima osjećaju sedmicu dana nakon doživljene traume. Za to koriste kontrolnu listu od 10 tačaka za prepoznavanje simptoma duševne boli uzrokovane traumom:

1. Protiv volje vam se javljaju uznemirujuće misli i sjećanja na traumatični događaj;
2. Sanjate uznemirujuće snove o onome što se dogodilo;
3. Ponekad se ponašate ili osjećate kao da se loše stvari ponovo događaju;
4. Uznemiruju vas podsjetnici;
5. Doživljavate fizičke reakcije (kao što su: ubrzano lupanje srca, mučnina, znojenje, vrtoglavica) kada se prisjetite onoga što se dogodilo;
6. Imate poteškoće da zaspite i probudite se;
7. Neuobičajeno ste razdražljivi ili ljuti;
8. Imate poteškoće sa koncentracijom;
9. Pretjerano ste svjesni potencijalnih opasnosti po sebe i druge;
10. Nervozni ste i lako se trzate na neočekivane stvari.

U danima neposredno nakon rada na velikoj priči koja uključuje izloženost traumatičnom događaju, ljudi često označe nekoliko gornjih tačaka ovog upitnika. Ali, podjednako je normalno i da dođe do smanjenja duševne boli tokom sljedećih dana i sedmica.

Međutim, ako neko i nakon otprilike mjesec dana još uvijek ima visok rezultat na ovom testu – a imajte na umu koliko ga je važno stalno provjeravati – moguće je da je dio duševne boli ostao, pa onda može pomoći profesionalni savjet i traumatska terapija sa specijalistom.

Faktori rizika

Postoje i faktori rizika koji su povezani sa vjerovatnom bolnom reakcijom na traumatično iskustvo. Među njima su sljedeći:

• Osoba je bila u strahu za vlastiti život.
• Osjećala je „izgubljenost“ - gubitak kontrole nad emocijama u trenutku panike ili da ju je događaj shrvao.
• Osjeća uporni sram zbog vlastitog ponašanja i reakcije ili nepravedno optužuje druge.
• Izložena je znatnim uzročnicima stresa nakon događaja.
• Ranije je doživjela ozbiljne traume i sjećanje na duševnu bol se vraća.
• Nema odgovarajuću društvenu podršku među prijateljima, kolegama ili u porodici.
• Koristi alkohol ili lijekove bez recepta za potiskivanje simptoma psihičke boli.

Lični problemi van posla mogu pojačati reakciju. Naprimjer, osoba koja prolazi kroz razvod ili ima malu djecu može trpiti veću duševnu bol nego drugi.

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje. Media Centar iz Sarajeva objavio je prevod priručnika