Seminar Dart centra i OEBS na Paliću

Kultura srpskog novinarstva tek je počela da se menja u smeru prihvatanja činjenice da rad s traumama predstavlja značajan deo posleratnog isceljenja.

Srpski vozač viljuškara ispričao je, svedočeći pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, kako je poštujući naredbu o prekopavanju masovnih grobnica i uklanjanju dokaza, morao da preračunava koliko tela Bošnjačkih muškaraca ubijenih u Srebrenici 1995. godine može da pomeri u jednom cugu. Njegova mašina mogla je da premesti maksimalno do šest tela.

Među onima koji su slušali ovo svedočenje bio je i novinar iz Srbije koji se priseća kako je tonuo u stolicu dok je slušao ispovest, osetivši fizičke tegobe zbog užasa o kojem je morao da izvesti svoje čitaoce. “Neobična stvar je”, kaže novinar, “ koliko je ovo svedočenje imalo katarzični efekat za tog vozača. Kao da je teret bio skinut s njegovih pleća čim je svoju priču rekao pred sudom. Dok sam ga slušao shvatio sam da, iako je bio krivac, on je takođe bio i žrtva. Hteo sam da dođem do njega i da ga dodirnem”.

Bilo je ovo iskustvo zakopano u svesti novinara i samo jedno od nekoliko koje su reporteri podelili sa svojim kolegama na nedavno održanom seminaru o novinarstvu i traumama koji je na Paliću organizovao OEBS, a uz pomoć Dart centra za novinarstvo i traume.

OEBS obučava i pomaže posvećenu grupu novinara iz Srbije čiji je posao da izveštavaju o pričama iz suda, uključujući i izveštaje o nekim od najvećih zločina koji su se dogodili u Evropi posle Drugog svetskog rata. Uticaj takvog izveštavanja na reportere je značajan.

Tokom seminara urađeno je neformalno ispitivanje petnaestak učesnika o stepenu njihovog stresa, koristeći široko prihvaćenu skalu uticaja događaja (IES-R). Rezultati nagoveštavaju da je većina onih koji su učestvovali u ispitivanju pokazivala nivoe posttraumatskih simptoma koji bi u drugim slučajevima zahtevali stručnu pomoć. Ali to je nešto što je verovatno zajedničko s većinom populacije u bivšoj Jugoslaviji, kao i s kolegama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su pratili slična suđenja.

Kultura srpskog novinarstva, kao i šireg srpskog društva, tek je počela da se menja u smeru prihvatanja činjenice da rad s traumama predstavlja značajan deo posleratnog isceljenja - ličnog, kolektivnog i nacionalnog. Seminar na Paliću bio je deo te promene razmišljanja, gde su novinari bili podstaknuti da priznaju da izveštavanje o ratnim zločinima takođe može da utiče i na one koji izveštavaju. Novinari su bili podstaknuti da pričajući o svojim iskustvima, više vežbaju, bolje spavaju, odbace alkohol i druga stimulativna sredstva i tako pomognu sebi i ljudima na koje su traume ostavile uticaj.

“Bilo je takvo olakšanje”, rekao je drugi učesnik seminara, “kada su nas podsetili da smo mi i ljudska bića, osim toga što smo novinari - fundamentalno zapravo životinje - i kada su nam pokazali kako naša tela automatski reaguju na stres i traume i šta mi možemo da učinimo po tom pitanju”.

Gotovo svi novinari na seminaru imali su duboka lična iskustva i traume, bilo u svom neposrednom okruženju, bilo iz druge ruke.

Jedna učesnica govorila je koliko joj je bilo teško da intervjuiše ženu silovanu tokom rata. Nekoliko njih govorilo je o emotivnom izazovu izveštavanja o patnjama dece, recimo tokom NATO bombardovanja Srbije 1999. godine. “Postoji nešto u vezi s decom što izveštavanje o njihovim trauma čini različitim”, rekao je jedan od učesnika. Jedna od učesnica govorila je o potpunom šoku koji je doživela kada je 2005. godine objavljen snimak na kojem se vidi kako srpske paravojne snage ubijaju šestoricu mladih Bošnjačkih muškaraca u blizini Srebrenice - ključni momenat u razbijanju desetogodišnjeg negiranja među mnogim Srbima da je zločin počinjen u njihovo ime.

“Bila sam potpuno skamenjena šest nedelja pošto sam videla film”, kaže novinarka, “i shvatila sam do koje smo razmere bili lagani”.

Novinari i psihoterapeuti praktično se bave istim poslom koji podrazumeva da sednu, saslušaju ljude i pokušaju da napišu priču. Novinarstvo koje nepotrebno i bezrazložno dovodi do dodatnog uznemirenja i bola jeste loše novinarstvo. Dobro novinarstvo je ono koje kazuje priče, koje sluša ljude dajući im prostor da govore autentično. Ono može da bude duboko preobražujuće.

Susret na Paliću organizovala je misija OEBS-a u Srbiji, uz finansijsku pomoć holandske vlade i u saradnji sa srpskim Tužilaštvom za ratne zločine. Bio je to poslednji u nizu susreta koje je Dart centar organizovao na Balkanu proteklih godina, a na kojima je pokušano da se pomogne novinarima da više shvate o psihološkim uticajima rata.

Mark Brayne bio je direktor Dart centra u Evropi do 2008. godine