Trauma i novinarstvo

Prije traumatičnog događaja, tokom njega i poslije

Dobro kontrolisanje traume je u suštini isto kao i dobro upravljanje. Promjena mora doći odozgo da bi uspjela – a jačanje svjesnosti o traumi se mora posmatrati kao nešto što će ojačati izdržljivost, a ne patologiju.

Američka vojska, naprimjer, sada koristi termin „behavioralno zdravlje“ umjesto „mentalno zdravlje“ i otkrila je da ono funkcioniše isto kao nešto što oni nazivaju multiplikatorom borbene snage – pri čemu ignorisanje normalne reakcije na traumu ima za posljedicu slabljenje volje i efikasnosti borbe.

Komandanti u specijalnim snagama i nekim drugim granama američke vojske danas u svojim jedinicama koriste behavioralno zdravlje u sklopu ocjenjivanja postignutog. Pripadnicima američkih specijalnih snaga se kaže da nikada neće biti otpušteni iz vojske zbog kliničke dijagnoze. Mogu biti otpušteni samo ako nisu u stanju da funkcionišu.

Kombinacija ove poruke i direktive za komandante je imala za posljedicu to da je broj vojnika kojima prijeti rizik dobijanja PTSP-a i koji su zatražili pomoć porastao sa 10 na 80 posto.

Dakle, kako medijski menadžeri mogu uvesti ovakvu promjenu u svoje organizacije s obzirom na to da su one mnogo manje hijerarhijski organizovane u odnosu na vojsku?

Evo nekoliko jednostavnih principa koji se efikasno koriste u vojsci:

• Vođe treba da služe kao uzori otpornosti na traumu i izvori optimizma;
• Izvještaji nakon zadataka – potrebno je izgraditi kulturu rutinskog učenja na neuspjesima;
• Zadatak treba da je uvek na prvom mjestu – od ključne je važnosti da glavni lideri i menadžeri ovo stalno jasno daju do znanja ostalima u redakciji;
• Kohezija jedinice. U specijalnim snagama američke vojske je ustanovljen sistem koji se temelji na drugarstvu, a komandire jedinica uče koliko je važno nikada ne dozvoliti vojniku da sam pati;
• Potaknite aktivno bavljenje problemima i njihovo rješavanje;
• Intervenišite rano, a ne kasno;
• Uvedite periode namenjene oporavku ljudi nakon rada na traumatičnim pričama.

Od suštinske važnosti je informisati i obučiti timove i pojedince prije slanja na potencijalno traumatične zadatke, pružiti im pomoć za vrijeme takvih zadataka i projekata, te im kasnije pružiti praktičnu i društvenu podrške i, kada je potrebno, stručno savjetovanje o traumi.

Prije

• Brifinzi o svjesnosti o traumi treba da budu osnovni element standardne obuke o traumi i njenom kontrolisanju. Novinari koji tek ulaze u ovu profesiju ili se priključuju novom timu treba da nauče što je ranije moguće da se trauma ozbiljno shvata i kako se organizacija u kojoj rade odnosi prema njoj. To se može uraditi putem letaka, brošura i informacija na internetu. Ono što je najvažnije je da šefovi i menadžeri treba da o traumi govore prirodno i otvoreno i da razviju povjerenje zaposlenih u način na koji se medijska kuća odnosi prema njoj.
• Unutar kulture koja je svjesna traume, menadžerima i urednicima je lakše i prirodnije da sjednu sa kolegama koji idu na zadatak i da se prisjete onoga o čemu su već često razgovarali na obuci i opštim brifinzima.
• Zahvalite i odajte priznanje ljudima, čak i prije zadatka. Ljudi koji osjećaju da ih cijene zadržavaju emocionalnu ravnotežu i zdravlje. Važno je da ne osjećaju da su poslani na zadatak zato što nema ko drugi da ide, već zato što šef zna da su upravo oni dorasli zadatku.
• Istovremeno jasno navedite eventualne teškoće – emocionalne, kao i one koje se odnose na ugrožavanje fizičke bezbjednosti. Nemojte se sramiti ili plašiti da razgovarate o mogućim posljedicama traume. U ovim običnim razgovorima se može najviše uraditi na promjeni redakcijske kulture po pitanju traume.
• Povezanost sa drugim ljudima pomaže u uravnoteženju i jačanju hemije mozga i hormona koji nam omogućavaju da obradimo i preživimo emocionalni stres. Dakle, dogovorite se da ćete redovno biti u kontaktu i držite se dogovora.Podstaknite ljude da se brinu o sebi. Podsjetite one koji idu na zadatak da podmirenje fizičkih potreba – za spavanjem, vodom, hranom i vježbanjem – može mnogo značiti.
• Uvjerite ih još jednom da emotivna bol nije neuobičajena kada smo suočeni sa traumom – ali da nije ni obavezna. Bitno je kako ćemo se s njom izboriti. Takođe ih uvjerite i u to da je dobro razgovarati.

U toku

• Ponavljamo, iz gore navedenih razloga, održavajte redovan kontakt.
• Šefovi – i u timu i u sjedištu – treba da služe za primjer, naprimjer po pitanju spavanja. Znamo iz iskustva vojske da ako komandant jedinice ne ode na spavanje, neće ni njegovi podređeni. U novinarstvu ne treba da bude mjesta za nadmetanje među kolegama oko toga koliko malo sna nekome treba.
• Budite pažljivi sa tajmingom i jačinom bilo kakve kritike. Kada se ljudi bave pričama o izuzetnoj psihičkoj boli, njihova vlastita odbrana je oslabljena, a osjetljivost pojačana.
• Pobrinite se da vas tim koji je kod kuće podržava. Kada je neko već emocionalno razvučen do krajnje granice – bez obzira da li izvještava o suđenju za ubistvo ili o ratu – nepromišljen, loše tempiran ili nesmotreno formulisan zahtjev redakcije ili odjela (u što spadaju i finansije!) može baciti u depresiju, razjariti ili čak traumatizovati, ostavljajući ožiljke koji bole godinama.
• Menadžeri/urednici treba da omoguće i potaknu one koji su na putu, te da im plate, da održavaju redovan telefonski kontakt sa svojim ukućanima. To nije hir posla, već osnovna investicija u njihovo emocionalno zdravlje.
• Prije nego što se pojedinci vrate u sjedište nakon stresnog zadatka, može biti korisno potaći ih, ukoliko je prikladno, da tokom povratka provedu dan ili dva u dobrom hotelu na „opuštanju“ prije uranjanja u svoje normalno kućno okruženje. Pobrinite se, međutim, da se partneri slažu sa tim. Mnogi brakovi su uništeni zbog teškog prelaza između zadataka u kojima se radi o životu i smrti i prizemnih odgovornosti vođenja kućanstva i porodice.

Poslije

• Zapamtite da su društvena i praktična podrška najbolja psihologija. I da male stvari puno znače – uvažavanje, poruke podrške ili čestitke, email poruke, doček na aerodromu, zabave, javno priznanje i tako dalje.
• Informacije imaju umirujuće dejstvo – zbog toga se pobrinite da se one velikodušno dijele. Naročito ako se dogodi nešto veliko ili loše ljudima u timu, pobrinite se da svi budu obaviješteni što je detaljnije moguće o tome kako se situacija rješava i kako su ti ljudi. U suprotnom će se širiti destruktivne glasine.
• Planirajte kako ćete reagovati na traumatične događaje. Razmotrite na koga su eventualno uticali i nemojte samo misliti o zvijezdama i velikim imenima. Sjetite se i pomoćnih novinara i prevodilaca, tehničkog osoblja, filmskih urednika i šefova dopisništva – kao i sebe, bez obzira kakva bila vaša uloga.
• Pobrinite se da pojedinci koji su doživjeli nešto traumatično imaju priliku da o tome razgovaraju. Odvojite vrijeme da ih poslušate, i to ne samo u kratkom razgovoru u kome ćete ih pitati kako su, oni će reći da su „dobro“, a zatim će jednostavno biti poslani na sljedeći zadatak.
• Veoma je važno biti svjestan da ovakva vrsta razgovora ne predstavlja profesionalnu psihijatarsku intervenciju i da joj nije cilj kopanje po nečijim osjećanjima. To je više način da se kolegijalno, sa razumijevanjem, na neformalan način, dobijanjem informacija, procijeni kako su oni. I ne treba to uraditi jedanput. Nužno je ponoviti razgovor nakon nekoliko sedmica da se provjeri i vidi da li je ljudima potrebna dodatna podrška.

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje. Media Centar iz Sarajeva objavio je prevod priručnika